Prvi zvuk
Mujanović je primjer mlade i uporne osobe koja je bez obzira na slušnu manu napravila čudo.Radom i trudom izborila se za svoje mjesto pod suncem. Mujanović je sada studnetica na Fakultetu zdravstvenih studija u Sarajevu, bavi se ljudskim pravima, aktivna je u mnogim nevladinim organizacijama i svira dva instrumenta.
Kada je imala deset godina Mujanović je dobila prijedlog od učiteljice Amine Pilav da svira na sintizajsteru.
- Išla sam u osnovnu školu Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju u Sarajevu gdje sam napravila prve muzičke korake. Zahvalna sam učiteljci Pilav koja je vjerovala u mene i koja mi je uz mamu pružala veliku podršku. U trećem razredu osnovne škole sa nastavnicom Almu Tuzi nastavila sam svirati i vježbati. Klavir sam svirala kroz cijelu osnovnu školu, na školskim priredbama, i odlazila na opštinska i kantonalna takmičenja.U srednjoj školi sam počela svirati i harmoniku koja je bila novi izazov i nekako bliži osjećaj zvukova nego klavir jer sam harmoniku mogla osjetiti cijelim svojim tijelom i uživala sam svirajući je- ističe Mujanović.
Međutim, Almin put do uspjeha nije bio lagan. Za nju je čuti prvi zvuk bilo poput nekog novog otkrića. - Bila sam mala kada sam primjetila da sam drugačija od ostalih vršnjaka i kada sam shvatila da je moja mana zapravo u čulu sluha. Hellen Keller, američka spisateljica koja je bila slijepa i gluha je rekla: „Sljepoća odvaja ljude od stvari, gluhoća odvaja ljude od ljudi." Mnogo puta sam osjetila u djetinjstvu kako me gluhoća odvajala od ljudi. Posebo kada smo se igrali gluhih telefona. Gluhi telefoni bi se najčešće otkrili u prvom, petom ili sedmom redu, ovi gdje bih ja sjedila. Onda sam shvatila da sam manjina, i da moram jako puno raditi i truditi se ako želim da se prilagodim većini i ako želim biti prihvaćena u tom društvu- rekla je Mujanović.
Ali zahvaljujući upornoj majci koja je mnogo radila sa Almom , uspjela je savladati poteškoće u govoru i počela čitati sa usta sagovornika.
- Radila sam mnogo jer sam znala da mi je to jedini način da spriječim da me gluhoća odvoji od ljudi. Kada sam imala šest godina, moji roditelji nabavili su mi slušni aparatić. Ući u svijet buke je za mene bilo nešto novo i nepojmljivo, nešto što me odvaja od moje uobičajene tišine i komfor zone. Čula sam mnogo zvukova, glasova i šumova. Nisam znala odakle dolaze i šta znače. Nisam mogla raspoznati kako zvuči svaka riječ koju sam prethodno naučila čitati sa usana, ali ne i slušati.Savladala sam govor i slušanje uz puno rada.Danas mogu komunicirati sa drugim ljudima sasvim normalo i bez problema- istakla je Mujanović.
Mujanović, osim što se bavila muzikom, tokom svog srednjoškolskog obrazovanja trenirala je i stolni tenis, košarku, odbojku i ronjenje za koje je završila obuku za trenera.
- Rušila sam barijere i predrasude koje su drugi imali prema osobama sa invaliditetom. Od tada, nikada nisam pomislila kako je gluhoća moja mana, čak štaviše, bila sam sretna jer je to bila moja motivacija da se borim i dokažem kako to nije prepreka da ostvarim svoje ciljeve. Zbog aktivnosti i obaveza koje imam vremena za muziku i vježbanje imam sve manje. Ali, ona je još uvijek tu, u mom srcu i još uvijek me ispunjava.
Još uvijek se rado prisjećam kako je muzika bila moj pokretač i vodič u životu- istakla je Mujanović..
Mujanović je osnovnu i srednju školu završila kao učenica generacije i upisala je fakultet, gdje je imala podršku profesora i asistenata.
-Zahvaljujući jednoj divnoj asistentici, koja je danas prodekanesa i profesorica na Fakultetu Zdravstvenih studija, imala sam priliku da održim prezentaciju na temu „Buka". U sklopu te teme sam ispričala kako buka djeluje na mene, kao na osobu oštećenog sluha, i šta za mene znači zvuk, te sam imala priliku objasniti kako drugi ljudi trebaju komunicirati sa gluhim osobama i sa mnom. Od tada nisam imala problema na fakultetu niti sa kolegama koji su me u potpunosti podržavali i zbog toga ih i dan danas jako cijenim- istakla je Mujanović.
Mujanović, svoje obrazovanje nije završila samo na redovnim aktivnostima već je aktivna i u nevladinim organizacijama. - Bila sam u Norveškoj na razmjeni studenta,na seminarima u Albaniji, Italiji, Švicarskoj, Austriji, Grčkoj, Francuskoj... Prošle godine sam bila stipendista veoma značajnog Evropskog Foruma Alpbach koji se održavao u Austriji i koji je okupio preko 5000 učesnika, govornika i uticajnih ličnosti iz cijelog svijeta- kazala je Mujanović. Jedna od najznačajnih razmjena na kojim je učestvovala je Humanity in Action, program koji se održavao u julu ove godine u Americi u Atlanti gdje je provela mjesec dana i upoznala nove ljude koji su joj dali ohrabrenje da slijedi svoje snove.
Podrška majke Ona ističe da je shvatila da njen svijet tišine nije nimalo tih.
Prepun je novih izazova, borbi, sreće, smijeha, radosti, predivnih prijatelja koje upoznaje i životnih poruka. - Ja sam sebe pronašla u polju ljudskih prava, i u fotografiji koju neizmjeno volim. Pronašla sam sebe u muzici koja me je ispunjavala u trenutcima samoće i onda kada mi je to najviše trebalo. Međutim, sve ovo ne bih ostvarila da nije bilo podrške mojih roditelja a prije svega moje mame. Ona je vjerovala i još uvijek vjeruje u mene i u moje snove. Od nje sam naučila da se snovi doista ostvaruju, samo su potrebni upornost, trud, rad, nada i vjera- poručila je Mujanović.
Sunce se rađa za sve nas Mujanović je napisala i pjesmu dok je išla u srednju školu za koju je osvojila treće mjesto na kantonalnom takmičenju.
- Tek kada sam bila u Americi, i kada sam upoznala mnoge različite ljude, shvatila sam koliko je pjesma značajna za sve nas. Jer, jedna od ključnih stvari koju je bilo bitno shvatiti jeste i ta da se sunce rađa za sve nas Ne osuđujte druge, ma koliko drugačiji bili, jer smo svi mi ipak ljudi. Ne zabranjujte im da rade ono što vole i što žele. Ne rušite njihove snove. Živite svoj život i uživajte u suncu koje se uvijek rađa isto - kazala je Mujanović.
Pjesma koju je Alma napisala S
unce se rađa za sve nas
Zašto odrasli prave razlike
Među ljudima svijeta
Kada nama djeci to ne smeta?
Zašto je važno da li je lice žuto crno ili bijelo
Kad je nama bitno samo da je veselo
Zašto sad smeta vjera različita I to koju koju knjigu ko čita?
Zašto sad smetaju kiša i sunce,
Lišće po ulici mokroj, i pahulje guste?
Zašto je manje vrijedan
Onaj koji ima problem jedan?
Onaj koji ne može da čuje i vidi?
Ne čujemo stranca kad nam govori
Ne vidimo boju ruke koja nas zagrli.
Ne čujemo ezan, ni crkveno zvono kad zvoni
Ne primjećujemo boju ruke kojom nam se zbori.
Zajedno gledamo sunce danas Uvijek se rađa isto, i za sve nas.
Zašto odrasli prave razlike Među ljudima svijeta
Kada nama djeci to ne smeta?.
dnevniavaz.ba
i
Nema komentara:
Objavi komentar